Uskoro ću 25 godina. Iza sebe imam vezu koja je ostavila velike tragove na meni kada su u pitanju samopouzdanje, cijenjenje sebe kao osobe i vjerovanje muškarcima. Emocionalno i psihički bila sam slomljena. Trebale su mi duge dvije godine dok nisam dopustila nekome da mi se ponovno približi. Prije 4mj. to sam i učinila. Riskirala sam i otvorila se osobi koja je svojom blagošću i smirenošću polagano unosila vjeru i nadu u ljubav, ali i smanjivala moj strah od ponovnog razočarenja i boli. Počeli smo se intenzivnije družiti, izlaziti, biti u konstantnom kontaktu po cijele dane, a onda mjesec dana poslije iz vedrog neba mi je rekao kako mu se javila bivša i kako nije siguran da li ju je prebolio jer od tog poziva često misli na nju. Naravno, ona se javila u trenutku kad joj je trebalo rame za plakanje jer se posvađala sa sadašnjim dečkom i čim se pomirila, opet je nestala iz njegovog života. Kada mi je to rekao, učinila sam ono što sam morala - prekinula kontakt s njim jer ne bi imalo nikakvog smisla čekati nekoga ili biti s nekim tko osjeća nešto prema drugoj osobi. Prošla su 2 dana od toga i on se je javio i pokušao vratiti sve na staro. Nisam mu to dopustila jer nisam i ne želim biti ničija rezerva. Rekla sam mu ako me želi u svom životu, neka se onda i potrudi. I činio je to. Opet smo se počeli viđati i biti u cjelodnevnom kontaktu. Ništa više od toga između nas nije bilo. Nisam se željela upuštati u seksualne odnose jer ne mogu odvojiti emocije od samog čina seksa, a on mi je otvoreno rekao da nije spreman za vezu. Prošla su već dva mjeseca u konstantnom dopisivanju, razgovorima i tome da ja dajem sebe u taj odnos, a on ništa osim ovoga gore navedenoga. Prije par dana rekla sam mu da ne mogu više tako i da mora razmisliti u kojem smjeru ovaj odnos ide. Ne prisiljavam ga na vezu, ali ne mogu više ni čekati nekoga tko si uzima za pravo da ima ljubomorne ispade, da mu smeta svaki moj prijatelj ili moj odlazak na kavu, tko nema vremena da se vidimo, tko ne želi vezu, ali me ni ne pušta od sebe. Zahtijevala sam da mi kaže osjeća li išta prema meni, a on se naravno izmotavao. Kada sam mu na to rekla da je očito gotovo i da je donio odluku što će biti (ili bolje rečeno, ne biti) s nama, otresito mi je odgovorio da sam ja ta koja je donijela odluku i prebacio krivnju na mene. Moje suze i osjećaji koje imam prema njemu su mu smiješni. Prestala sam mu se javljati jer me boli način na koji se odnosi prema meni i jer mi nije jasno kako netko može reći da mu je smiješno što ti patiš zbog njega. Zar sam mu ja ona na kojoj će otresti bijes zbog bivše i koja će platiti zbog toga što ga je ona prethodna povrijedila??? Zašto ako ne želi ništa sa mnom se i dalje javlja i ne pušta me da idem dalje??? Zašto mu je teško priznati da mu je stalo do mene??? Ima li smisla ga više čekati ili trebam krenuti dalje? I kako to izdržati? Što učiniti? :((